srijeda, 2. siječnja 2013.

Pričajte sami sa sobom


Možemo sami sebi dati savjete o tome kako bi bilo najbolje riješiti određenu situaciju, podsjetiti se drugih sličnih situacija i kako smo ih riješili, savjeta roditelja i prijatelja...

“Dogodi li vam se da pričate sami sa sobom? Meni se to često dešava, mislim da to i nije toliko loše, ali je najgore kad hodam ulicom i razgovaram sama sa sobom, a netko doleti i čuje moje blebetanje! Kakva su vaša iskustva?” Pita se to jedna uspješna djevojka u ranim tridesetima, koja je temu “Pričanje sa sobom” postavila i na jedan internetski forum. Reakcije?



Javila joj se sva sila žena i muškaraca koje je strah priznati da im se to događa. Zavijeni, međutim, u internetsku anonimnost, ipak su priznali svoju slabost. “Pričam sa sobom otkad znam za sebe. To nekada volim raditi, baš se napričam. Iako se nekada pitam: jesam li možda luda? No, na taj se način opuštam psihički.”

Unutarnji govor



“Mene znaju uhvatit’ razdoblja. Glasno razmišljam. Ili kad sam živčan. I psujem naglas, da, ako se to računa!” “I meni se to znalo desiti. Hodam ulicom, zamislim se, pa počnem pričati i raditi grimase i tek kad naletim na nekoga, sredim se. Najčešće pričam sam sa sobom kada sam sam doma, a tada obično naglas je..m mater samome sebi!” “Pa ne vidim ništa loše u pričanju sa samim sobom... Tko me može bolje shvatiti od same sebe? Još ako se gledam u ogledalo, stvarno se osjećam kao da imam društvo!...”



“Svi to rade, neki češće od drugih. Dogodi mi se i da mašem rukama, a da uopće nisam toga svjesna.” “Mene to podsjeća na one likove i likice iz sapunica; zar oni stalno nešto ne pričaju sebi u brk?” “Pričam sa sobom, a ako netko to primijeti, onda iste sekunde počnem pjevušiti, tako da se ne primijeti ta moja potreba...” “Najgore je, a dogodilo mi se mali milijun puta, da šetam i zamišljan neku situaciju, smješkam se onako glupasto i govorin sebi u bradu, a neka baba stoji na balkonu i gleda me. Tada mi dođe da propadnem u zemlju.



” Sve su to primjeri koje su na forumu iznijeli “samopričalice”, a mi smo pitali psihologe i psihijatre je li “pričanje sa sobom” neka vrsta, recimo, poremećaja? Je li “epidemija” pričanja sa sobom djelomično i rezultat krize? Pričanje sa samim sobom nije znak poremećaja - kaže za Liniju X Martina Čarija, psihologinja u Centru za djecu, mlade i obitelj “Modus”, već, napominje, zdrava funkcija koju, kada se odvija u mislima, stručno zovemo „unutarnji govor“.



- „Razgovor sa samim sobom“ najčešće se odvija kao unutarnji govor i to nam omogućuje zadovoljavanje mnogih potreba, bilo da se radi o „ventilaciji“ (izbacivanju) trenutačno nakupljenih, intenzivnih osjećaja, procjenjivanju najprikladnije reakcije u trenutnoj situaciji, imenovanju situacije kako bi se lakše nosili s njom ili samotješenju. Biti sposoban zadovoljiti vlastitu potrebu kroz pružanje savjeta samom sebi, utjehe ili smirivanja zapravo je odraz zrele ličnosti jer nam omogućuje kvalitetno reagiranje u izazovnim situacijama.



Zamislite što bi bilo da nemamo sposobnosti savjetovati samog sebe o prikladnom načinu reagiranja ili umiriti sami sebe, već, čim se uzrujamo, izraziti svoju ljutnju, bijes ili nervozu na ljude oko sebe? Možemo pretpostaviti da bi nam bilo puno teže zadržati poslove, brakove, odnose s djecom, pa čak i prijatelje – kaže Čarija, odgovarajući i na pitanje kad je „pričanje sa samim sobom“ odraz psihičkog problema ili poremećaja.

Sami sebi najbolji



– Jedan od kriterija je upravo je li naša reakcija pričanjem sa sobom prikladna situaciji u kojoj se nalazimo. Primjerice, izražavanje svojih misli naglas za vrijeme kinoprojekcije ili vožnje u tramvaju punom ljudi zaista može otvoriti pitanje o tome događa li se nešto neobično s osobom. Kada smo jako uzrujani ili uzbuđeni, dogodit će nam se da imamo potrebu naglas komentirati ili čak gestikulirati, no to služi ventilaciji intenzivnih osjećaja, a nekad je i poruka okolini o tome kako se osjećamo – ističe Čarija.



Čitajući neke članke vezane uz ovu pojavu, naišli smo i na podatak da neki stručnjaci preporučuju u stresnoj situaciji razgovarati sam sa sobom i tako si “olakšati”. – Ako nas je nešto uzrujalo i moramo se sami nositi s tom situacijom, sami smo sebi najbolji prijatelji - komentira Martina Čarija. - Možemo se umiriti i ohrabriti izjavama tipa bit će sve u redu, nije on/ona to tako mislio/mislila, sutra je novi dan...



Također, možemo sami sebi dati savjete o tome kako bi bilo najbolje riješiti određenu situaciju, podsjetiti se drugih sličnih situacija i kako smo ih riješili, savjeta roditelja i prijatelja... Unutarnji govor, a posebno samoumirivanje, vještine su koje učimo tijekom odrastanja na primjerima iz okoline. Bitno je i osvijestiti što najčešće poručujemo sami sebi jer neke poruke mogu biti preuzete iz okoline, a da nismo procijenili jesu li valjane za nas u određenom trenutku. Najčešće se radi o porukama koje počinju s moraš ili trebao/la bi...



Dobar primjer su rodno pristrane poruke: muškarac si, ne plači, ili dobre djevojčice ne izražavaju ljutnju. U Savjetovalištu centra za djecu, mlade i obitelj Modus često nam se ljudi obraćaju upravo radi problema s unutarnjim govorom kroz koji su skloni osuđivati sebe, braniti sebi zadovoljavanje važnih potreba i slično – napominje psihologinja koju smo za kraj razgovara pitali neizbježno pitanje - priča li i ona sama sa sobom? – Svaki dan, a ako je situacija za to prikladna, onda i naglas!

relaxforum

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.