petak, 7. prosinca 2012.

Joj, što sam nervozna...


Pitanje ili tvrdnja: "Zašto si nervozan?", "Daj, ne budi nervozan", "Joj, što sam nervozan" i sugestija koja obicno slijedi: "Molim te, smiri se... sjedni i opusti se pa popricajmo"... ili "Prestani biti nervozan jer me nerviraš"... cesto su prisutni u našim životima - ili ih nekome upucujemo, ili su nam upuceni. To znaci da prepoznajemo nešto u ponašanju što imenujemo "nervozom" i što nas u pravilu smeta, kao da je zarazno i u nama izaziva potrebu da se od toga obranimo, da drugoga umirimo, ili pak izaziva u nama ljutnju. No, to su normalne pojavnosti u ponašanju, koje nisu iskustveno strane ni jednom ljudskom bicu, od djeteta do starca. Od kada je covjeka, od tada je i "nervoznog" ponašanja.




Kada ono to prepoznajemo kao "nervozno" ponašanje poprimi ucestale i specificne oblike, u medicini ga nazivamo "neurozom", a neurozom kao specificnom klinickom kategorijom bave se psihijatri i psihoterapeuti, koristeci se najcešce biokemijskim (lijekovi) i psihološkim (psihoterapija) pristupom u "lijecenju". Pojam neuroze danas je teško definirati jer je toliko šarolik u svojoj pojavnosti, višeznacan i nejasan, da se u modernim klasifikacijama mentalnih poremecaja napušta i pojedinim skupinama simptoma iz "tog kruga" daje specificno ime. Zbog razumijevanja, pod pojmom "neuroze" oznacavaju se razliciti psihicki poremecaji koji imaju neke zajednicke karakteristike:

- to su funkcionalni psihicki poremecaji gdje ne postoji organsko oboljenje mozga,

- covjek je uvijek svjestan svojega "ja" i ima sposobnost testiranja "realnosti",

- moguce je prepoznati i odrediti pocetak "bolesti", navodi se u psihijatrijskoj literaturi.



"SIGURNO SAM VEC DOSADAN"



Neki su pojmovi pod navodnicima jer je istinitost tih tvrdnji upitna. Ako nešto proglasimo "bolešcu" u klasicnom medicinskom smislu, ulazimo u sustav razmišljanja koji za "bolest" traži odredeni "lijek", odnosno terapijsku proceduru. Nadalje, "bolest" upucuje na nešto što nas je "napalo", na neku grešku u funkcioniranju, upucuje nas na neki svijet patologije i dijagnoza, a i sami pacijenti cesto inzistiraju da im psihijatar kaže dijagnozu, što u psihološkom smislu može biti zamka za terapijski proces i "izljecenje". Istina je da ljudi koji "imaju tegobe neurotskog karaktera", zbog ometajucih simptoma otežano funkcioniraju, zaokupljeni su sobom i cesto su "teški" i za svoju okolinu, i za svog lijecnika, narocito opce prakse, koji bi htio biti efikasan u vještini lijecenja i, kao svaki covjek, treba povratnu informaciju o svojoj uspješnosti, a "neuroticari" ga opsjedaju žalbama, pitanjima, novim i upornim smetnjama i stalno "miniraju" njegove pokušaje da bude uspješan. Osim što su prestrašeni svojom "bolešcu" i mnogobrojnim simptomima i traže pomoc, ispadaju vjecito "gladni" tude pažnje, strpljenja, podrške i cesto znaju "ici na živce" i mnogima "padne mrak na oci" kada se pojave sa svojim žalopojkama i vapajem za pomoc. Za takav svoj "stil" nisu krivi i sami znaju konstatirati da su "sigurno vec dosadni", ali dosadne i uporne su i njihove smetnje s kojima se sami teško nose pogotovo kada poprime dramaticne tjelesne oblike i kada se osjecaju životno ugroženi. Okolina ih teško prihvaca, cesto govore o osjecaju da nitko nema razumijevanja za njihove tegobe, da ih i lijecnici shvacaju neozbiljno, no lijecnik je lijecnik i jednostavno mora znati "kako" u susretu s pacijentima koji dolaze po pomoc. Covjek je uvijek želio razumjeti i naci uzroke razlicitih pojavnosti u svom životu i najznacajniji je uvijek bio sam sebi. Ušao je u tajne funkcioniranja svog organizma, razvijajuci metodologije i stvarajuci potrebna tehnološka pomagala i dalje napreduje u tom smislu, a u fokusu zanimanja je i njegova mentalna aktivnost sama, kojoj i zahvaljuje sve prethodno navedeno, koja je kod mnogih ljudi opterecena pojavnostima koje je ometaju u funkcioniranju. Koristeci svoja znanja, iskustvo, sposobnost rasudivanja, covjek je gradio razne pretpostavke i konstruirao, "testirajuci ih" u praksi, razne teorije koje mu pomaže u razumijevanju ishodišta i nastanka funkcionalnih smetnji te, na osnovi toga, gradio pretpostavke za njihovo korigiranje, istražujuci što je u procesu terapijskog rada zapravo ljecidbeno. Razne teorije, razne škole, razni terapijski pravci ukazuju na to da je svako ljudsko bice jedinstveno u svojoj kompleksnosti i da, bez obzira na to što manifestira i opisuje simptome (znakove "bolesti") slicno, tako da ih lijecnik može svrstati i nazvati odredenim imenom, dijagnozom, pokazuje da ne postoji u terapijskom pristupu jedinstvena formula, recept i da simptomi za svakoga od nas imaju specificne razloge i znacenje.





POZIV NA AKCIJU



Shvatimo li simptom ili skup simptoma ne kao znak bolesti, nego kao poruku kojom naš um (pojam koji oznacava sveukupnost mentalnih aktivnosti koje cine naš psihicki civot) kaže da se dogada nešto s cime se ne slažemo, ili poziva na akciju da ucinimo promjenu u odnosu na nešto što se dogada u svijetu oko nas, ili traži promjenu našeg stava prema necemu, ili se želimo zaštititi od necega, tada ne možemo govoriti o bolesti, niti dijagnozi, vec se bavimo opisom "tegoba", odnosno "poruka". To bi znacilo da su simptomi posebna vrsta jezika koji koristimo, koji nas plaši jer ga ne razumijemo, koji je bolan u svojoj metaforicnosti i koji nas u prvom redu zabrine jer je nešto novo za nas i upucuje nas na razmišljanje o "bolesti". Logicna je posljedica da potražimo pomoc lijecnika, iako se nerijetko sami "nosimo" sa simptomima koji nisu jako dramaticni i nekoliko godina. Kako je taj "jezik" vrlo šarolik, može se manifestirati na nacine koje je klasicna medicina svrstala u dijagnosticke kategorije po odredenim kriterijima, a imenujemo ih kao:

- fobicni anksiozni poremecaj (fobicna neuroza) je strah od jasno definiranih situacija i objekata koji objektivno nisu ugrožavajuci, a uslovljuju izbjegavajuce ponašanje, pa se tako neki ljudi boje otvorenog prostora, mase ljudi, odlaska u trgovinu, na putovanje i moraju se uvijek kretati uz pratnju;

- socijalne fobije ocituju se strahom od ljudi i socijalnih situacija, javnog nastupa, autoriteta, nepoznatih ljudi, od gubitka kontrole nad sobom u bilo kojem smislu;

- specificne fobije ocituju se strahom od pojedinih životinja, od visine, od zatvorenog prostora, odlaska zubaru, od letenja, grmljavine, mraka; cesto manifestiraju strah od moguceg susreta s fobicnim objektom;

- drugi anksiozni poremecaji (neuroza straha) u koje spadaju: a) panicni poremecaj karakteriziran spontanim napadajima panicnog straha bez ikakvog predznaka, uz osjecaj vitalne ugroženosti, b) opci anksiozni poremecaj ocituje se slobodno lebdecim i neodredenim strahom, strepnjom da ce se nešto strašno dogoditi;

- miješani anksiozni i depresivni poremecaj;

- opsesivno-kompulzivni poremecaj (prisilna neuroza) karakterizira se prisustvom prisilnih misli i radnji koje oboljeli doživljava kao strane i nametnute (prisilna zamišljanja zastrašujucih scena, unutrašnji dijalog "za" i "protiv" koji se unedogled ponavlja, stalno provjeravanje zbog sumnje da su nešto zaboravili uciniti, porivi da cine nešto što je u suprotnosti s njihovom voljom, beskonacni rituali pranja ruku i slicno);

- reakcija na stres i poremecaji prilagodavanja (akutna reakcija na stres, posttraumatski stresni poremecaj, poremecaji prilagodavanja);

- disocijativni poremecaji (hysteria) koji se karakteriziraju djelomicnim ili potpunim gubitkom integriteta pamcenja, svijesti o vlastitom identitetu, trenutacnih senzacija i kontrole pokreta tijela;

- somatoformni poremecaji - stanja koja imitiraju tjelesne bolesti;

- drugi neurotski poremecaji (neurastenija ili sindrom umora, sindrom depersonalizacije-derealizacije).



NEOPHODNA SURADNJA SA STRUCNJACIMA



Mnoge navedene dijagnosticke kategorije imaju podvrste specificno razradenih klinickih slika, a sve je to rezultat potrebe ljudskog uma da klasificira i tako unese red u "šumu" simptoma koje je sposoban kreirati taj isti um i da tako produbi razumijevanje vlastitog funkcioniranja te kreira specificne terapijske procedure koje ce "osloboditi" i "onesposobiti" um da stvara "nepotrebno". Ako su simptomi koje kreira naš vlastiti um znakovi "jezika" koje taj um stvara, a koji je u pravilu popracen osjecajem straha i cini nam bol, ruši kvalitetu življenja, katkada ima "paralizirajuci" ucinak, a iskustvo i svijest o tome da nam se kod mnogih manifestacija koje su teške i cesto cujemo "jace od mene", ništa stvarno ne dogada (na Hitnoj pomoci nam cesto daju samo sredstvo za smirenje), onda specijalno izucen terapeut, katkada uz pomoc medikamentozne terapije, svojim pristupom, kreirajuci poseban odnos i kontekst za promjenu, pomogne da taj "jezik" dobije neko sasvim drugo znacenje i izgubi svoj bolni ucinak. Zato se nemojmo "oglušiti" na takav "poziv" vlastitog uma, "trcati" od doktora do doktora tražeci pomoc od razlicitih specijalista, jer to je poziv za nastavak vlastitog rasta i razvoja. Kada lijecnik opce prakse i utvrdi da se radi o neurotskoj manifestaciji, najcešce psihosomatskog tipa, nije mu lako uputiti pacijenta psihijatru-psihoterapeutu, zato mu pomognite i sami. Možda bi bilo pametno da se odmah uputimo psihijatru na razgovor, umjesto drugim specijalistima, jer bismo mogli zaštedjeti sebi vrijeme, a zdravstvu novac, znajuci da najveci postotak nas pati od funkcionalnih psihosomatskih smetnji i da samo "porucujemo" nešto preko tijela, a da smo zapravo puno manje bolesni nego što mislimo.



Branko Petris, dr. med.


Susretnu se dva behaviorista i jedan kaže drugome: »Ti si dobro, a kako sam ja?«

Pod ovim se nazivom ne podrazumijeva jedan jedinstveni smjer ili škola mišljenja. Osnovna podjela svakako je ona između psihološko - filozofskog behaviorizma. Psihološki se behaviorizam dalje sam može podijeliti oblikom nekoliko smjerova od kojih svaki ima svoj više manje specifičan pristup mentalnim fenomenima. Glede naših će istraživanjaa biti dovoljno psihološki behaviorizam podijeliti s obzirom na rani metodološki i kasniji, radikalni behaviorizam. Ulaženje u neke nove koncepcije teorijskog behaviorizma odvesti će nas predaleko.

Psihološki behaviorizam

Metodološki behaviorizam javlja se početkom ovoga stoljeća kao pokušaj ustanovljenja psihologije kao znanstvene discipline znanstvenih metoda. John. B. Watson, osnivač ovoga pravca, oštro se suprotstavio dotadašnjoj introspektivnoj metodi psihologije prigovarajući kako joj nedostaje temeljni uvjet znanstvenost - intersubjektivnost, odnosno, objektivnost; eksperimentalna provjerljivost. Kako će psihologija postati znanstvenom disciplinom; predmet njenog istraživanja treba biti intersubjektivan; dostupan mjerenju, eksperimentu, a te uvjete ispunjava jedino vidljivo ponašanje pojedinca. Ponašanje odnosno kontrola, te predviđanje ponašanja postaje tako ciljem psihološkog istraživanja. Introspekcija uz objašnjenja pomoću mentalnih termina nije pouzdana niti zadovoljava temeljne kriterije znanstvene objektivnosti; stoga introspekciji, mentalističkim objašnjenjima nema mjesta znanstvenom psihologijom. Sve što nam treba glede objašnjenja, predviđanja, kontroliranja ljudskog ponašanja jest ispravna teorija s obzirom na izvanjske uzroke, odnosno podražaje, njihove behavioralne posljedice, odnosno odgovore (S - R, to jest, stimulus - reakcija shema). Mentalna stanja, procesi, suvišni su psihološkom objašnjenju, jer je ponašanje pojedinca potpuno uzročno određeno čimbenicima okoline. Tako »um« ili »duh« više nije ishodište djelovanja, kako je to držala gotovo cjelokupna zapadna filozofska tradicija, nego njegovo mjesto zauzima okolina. Stajalištem poput ovog više nije bitno postoje li mentalna stanja, procesi, jer oni nemaju nikakvog utjecaja glede djelovanja. Organizam jednostavno može biti »prazna kutija«. Stoga otuda dolazi naziv »metodološki behaviorizam«, jer je izbjegavanje pozivanja na mentalna stanja i procese posljedica čvrste znanstvene metode pokušajem objašnjavanja, predviđanja, ponašanja.

Sve je ovo bilo bitno spomenuti unutar konteksta problema duha i tijela iz sljedećeg razloga. Činjenica je kako mi, što se moglo vidjeti iz navedenih dualističkih razmišljanja; vjerujemo u postojanje »duha« ili »uma« upravo zbog sposobnosti vršenja određene vrste radnji glede kojih podrazumijevamo potrebitost neke unutarnje »moći«, »podloge« ili »izvorišta« nematerijalne naravi. Ukoliko će behaviorističko tumačenje tih radnji biti točno, odnosno objašnjivo isključivo pozivanjem glede faktora okoline, tada će naš zdravorazumski argument biti, ako ne logički srušen; gotovo sigurno dobro istraživan. Navedeno će nas dalje moći dovesti u iskušenje kada iz metodoloških premisa izvučemo ontološke zaključke, odnosno, ustvrditi kako mentalna stanja uopće i ne postoje. Upravo to je ono što je Watson u svojim kasnijim radovima učinio. Kako će odvratiti znanstvenike od izučavanja svijesti, Watson je počeo negirati njeno postojanje. Svijest je kao i vjerovanje u vještice, demone, ostatak barbarskih predodžbi iz vremena predrasuda, magije. Kao što su vještice i demoni odbačeni kao primitivni pokušaji objašnjenja nepoznatih događaja; tako svijest uz ostale mentalne događaje mora biti eliminirana tumačenjem ljudskog (životinjskog) ponašanja. Behaviorizam ovog oblika nije nikada uspio protumačiti veliki broj viših, složenijih, oblika ponašanja upravo poradi svojeg prekrutog shvaćanja znanstvenog istraživanja; upornog protivljenja bilo kakvoj referenciji ka mentalnim, svjesnim događajima koji barem za sada, izgledaju neophodni u tumačenju ljudskog (a prema nekima i životinjskog) ponašanja.

Ovu krutost u tretiranju mentalnih fenomena pokušao je u svojim kasnijim radovima ispraviti B. F. Skinner, najutjecajniji predstavnik radikalnog behaviorizma. Premda je Skinner priznavao stvarnost »unutarnjeg« svijeta, navedeni je i dalje u potpunosti bio međuovisan faktorima okoline, i njegov je status u najbolju ruku bio epifenomenalan. Skinner primjerice kaže: »Kažnjavanje seksualnog ponašanja mijenja seksualno ponašanje i svaki osjećaj koji iz toga može proizići u najbolju je ruku sporedni proizvod.« (Skinner, 1991.) Stvarni uzroci naših radnji nalaze se u okolini i mentalni događaji samo su njihove posljedice, upravo kao i fizičke radnje. Mentalni događaji nisu stoga zanimljivi znanosti, ponašanju, odnosno psihologiji.

Filozofski behaviorizam

Filozofski, odnosno, logički ili analitički behaviorizam, proizlazi iz tri temeljna motiva, (a) reakcije na dualizam, (b) pokušaj uvođenja neo - pozitivističe teorije značenja u području psihologije, (c) iz analize našeg svakodnevnog jezika.

Zajedničko je svim filozofskim behavioristima kako mentalni termini u stvari označuju dispozicije, odnosno sklonosti ka određenom ponašanju. Kada nekom pripisujemo mentalno stanje, npr. glad, u stvari govorimo o njegovim dispozicijama ka određenom »gladnom« ponašanju (npr. da jede ako mu je hrana na raspolaganju). Upravo ono što je ovdje važno naglasiti jest to kako je ovo, navodno analitička tvrdnja. Upravo kao što lomljivost izražava usmjerenost lomljenju uslijed udarca, što je analitička istina o lomljivosti, jer odražava ono što u pojmu lomljivosti podrazumijevamo; tako je i želja za hranom dispozicija ka određenom ponašanju usmjerenom prema hrani, to je ono što izražava sam pojam želje za hranom. Stoga naziv »analitički behaviorizam«. Pozivanje na analitičnost ovdje je veoma važno jer ako se zaista radi o analitičkom iskazu, tada behavioralni prijevod ništa ne gubi od značenja, odnosno sve što je sadržano bilo kojim mentalnim pojmom, bez gubitka značenja ostaje oblikom iskaza behavioralnih dispozicija. Sljedeća važna stvar ovim prevođenjem mentalističkih termina u behavioralne dispozicije jest to kako svaki tzv. »behavioralni hipotetični sud«, npr. »ukoliko mu je hrana na raspolaganju, Ogi će je jesti« ne uključuje nikakve mentalističke termine, što je naravno bio cilj cijelog pothvata. Antecedens hipotetičnog suda govori samo o podražajima, a konsekvens samo o behavioralnim odgovorima; podražaji, odgovori fizički su događaji.

Čemu sve ovo, možemo pitati? Zašto prevoditi mentalističke termine behavioralnim dispozicijama kada je bez toga svima jasno što to znači »biti gladan«? C. G. Hempel je pred očima imao isti cilj kao Watson; učiniti od psihologije znanstvenu disciplinu. Kako je sam bio pobornik neo - pozitivizma - nazora prema kojem su svi problemi u načelu rješivi znanstvenom metodom - pokušao je filozofske, psihološke, probleme preformulirati ukoliko će moći biti znanstveno obrađeni. Kako će to učiniti polazište mu je bila neo - pozitivistička teorija značenja prema kojoj je neki iskaz smislen ako postoji sustav kojim se može ustanoviti njegova istinitost ili lažnost. Drugim riječima, značenje iskaza ustanovljeno je uvjetima njegove provjerljivosti. Sve ono što nije dostupno ovom načelu verifikacije, ne samo kako je lažno, već je potpuno besmisleno, te treba odbaciti kao puki pseudo problem. Nijedan mentalni fenomen, kao isključivo unutrašnja epizoda dostupna samo onome koji je posjeduje, nije podložan ovome načelu verifikacije, te je kao takav besmislen pojam koji samo unosi zbrku stvarajući pseudo probleme. Kako će ostvariti ranije navedeni cilj zadovoljava načelo verifikacije, Hempel je tvrdio kako se svaki psihološki iskaz može prevesti fizičkim iskazima o ponašanju bez gubitka značenja, odnosno sadržaja. Kada kažemo »Ogija boli zub«, kako ćemo shvatiti značenje ove rečenice moramo razmotriti okolnosti koje će je učiniti istinitom, odnosno uvjete njene verifikacije. Jasno je kako će ovi uvjeti biti behavioralni. Osoba koju boli zub davat će verbalne iskaze o tome, držat će se rukom za lice, biti će sklona nervoznom ponašanju, jaukat će, itd. Sa druge strane zub će pokazivati znakove propadanja, dolazit će do promjene u krvnom tlaku, itd. Sada, ako je ovo behavioralni prijevod psihološkog pojma »zubobolje« u kojem nije došlo do nikakvog gubitka značenja, tada to znači kako zubobolja i ne znači ništa više do ovdje navedenih oblika ponašanja. Upravo je to ono što Hempel zaključuje. Bol nije ništa drugo do jezična skraćenica u smislu određenih oblika ponašanja koje subjekt iskazuje. Kada psihološke pojmove shvatimo na ovaj način nestat će i problem uma i tijela. Riječ »um« samo je jezična skraćenica za određena tjelesna ponašanja, te je stoga besmisleno pitati je li um postoji kao i tijelo i na koji su način oni u odnosu.

Drugi veliki filozofski behaviorist, Gilbert Ryle započinje analizom našeg svakodnevnog mentalističkog rječnika gdje će pokazati mogućnost reinterpretiranja tim načinom, ne podrazumijevajući referencije nekakva unutarnjeg duhovnog stanja; koji će nadalje biti smislenim. Tretiranje pojma »um« kao nekog neovisnog entiteta, prema Ryleu je rezultat kategorijalne pogreške. Primjerice, ukoliko će voditi kroz šumu nekoga tko šumu nikada vidio nije i pokazivali mu različite vrste drveća, te kada će on nakon našeg obilaska reći »dobro, vidio sam to drveće, ali gdje je šuma«? Tada će on počiniti kategorijanu pogrešku jer ne shvaća kako šuma nije nešto dodatno uz drveće, nešto više od skupa drveća (naravno, šuma je više od skupa drveća; ona je ekološki sustav koji obuhvaća obimnu floru i faunu, no to za naš primjer nije od važnosti). Šuma je samo jezična kategorija koja se koristi kao jedinstvena oznaka za skup drveća. Pojam šume iscrpljuje se u skupu drveća, a naš je izletnik drveće već upoznao. Drugim riječima, on je »šumu« već vidio samo to ne razumije. Nerazumijevanje jezika u svakodnevnom kontekstu može proizaći ontološkim pogreškama. Pogrešna uporaba rodnih i apstraktnih pojmova dovodi nas postojećim postuliranim entitetima koji to nisu. Upravo je to ono što se dogodilo sa pojmom »uma« i Ryle je pokušao pokazati kako ta riječ nije ime nekog misterioznog nefizičkog entiteta nego se odnosi na skup vještina i radnji sa kojima smo svi dobro upoznati - vjerovanja, rješavanja problema, želje, opažaja, itd. Ryle, navodno, ne želi zanijekati postojanje mentalnog života već samo naglašava kako nas to što je naš psihološki rječnik smislen ne treba odvesti do kartezijanskog dualizma (kojeg naziva »dogmom duha u stroju«), odnosno postuliranjem nefizičkih entiteta.

Tako za Rylea, kao i Hempela, mentalni termini ne označuju ništa više do određenih sklopova, sklonosti ka ponašanju. Teorija poput navedene još potkrijepljuje tvrdnju kako naši mentalni termini dobivaju značenje upravo kroz javno tjelesno ponašanje, javne izričaje, a ne kroz neko misteriozno introspektivno etiketiranje.

Međutim što je s kvalitativnim sadržajima svijesti, s fenomenalnom stranom bola. Naime već smo napomenuli kako se mentalni događaji dijele obzirom glede propozicionalnih stavova koje karakterizira intencionalnost, te osjeta koje karakteriziraju kvalitativna, odnosno fenomenološka svjesna stanja (»qualia«). Sada logički su behavioristi koliko toliko uspijevali izići na kraj s propozicionalnim stavovima jer je intencionalne sadržaje uvijek moguće smisleno prevesti u iskaze glede behavioralnih dispozicija. Međutim što se tiče raznih vrsta osjeta očigledno je kako behavioralni govor u potpunosti zaobilazi njihove najosnovnije značajke, kvalitativne sadržaje. Svi mi osim javnih sklopova ponašanja još osjećamo bol. Upravo to je ono najstrašnije u njemu. Zanemarujući kao nevažne kvalitativne sadržaje svijesti logički su behavioristi zanemarili upravo onu dimenziju problema koju u svakodnevnom životu shvaćamo najvažnijom. Tako je Ryleova tvrdnja kako ne želi zanijekati naš mentalni život u stvari puka fraza. Prigovor iz kvalitativnih sadržaja svijesti ujedno je najveći prigovor logičkom behaviorizmu. Primjerice postoje ljudi koji ne osjećaju bol. Mogu misliti o boli drugih ljudi preko ponašanja koje ti drugi ljudi ispoljavaju. Drugim riječima iako su u potpunosti upoznati sa svim mogućim oblicima ponašanja uzrokovanih bolom, njihovo je razumijevanje bola nepotpuno, što će ubrzati shvaćanje ukoliko će bol osjetiti sami.

Drugi prigovor analitičkom behaviorizmu jest činjenica kako nitko nikada nije uspio pružiti plauzibilnu analizu nekog psihološkog pojma terminima behavioralnih dispozicija. Razlog tome nalazi se u »atomističkom« pristupu behaviorista mentalnim stanjima. Uzmimo sljedeći primjer: žedni smo, ali tim pitanjem ništa ne poduzimamo - jednostavno sjedimo dalje kao i prije dvadeset minuta kada uopće nisam bili žedni. Behaviorist će na ovo odgovoriti kako mi ni sada uopće nismo žedni, jer ako jesmo, poduzeti ćemo nešto za gašenje takve žeđi, odnosno pokazati ćemo neke oblike ponašanja karakteristične za ljude koji su žedni. Mi zaista jesmo žedni, a razlog zbog kojega ništa ne poduzimamo jest u tome što je naša lijenost jača od naše žeđi, te se jednostavno ne želimo dizati iz udobne stolice. Osim toga vjerujemo kako će nam pozliti ako dnevno popijemo više od dvije litre vode, a mi smo već popili dvije litre vode. Stvar je u tome kako, ako ustanemo, popijemo čašu vode, moći će nam se s pravom pripisati žeđ. Međutim obrnuto ne vrijedi, ako ostanemo sjediti to ne znači kako nismo žedni. Proživljavamo aktivni psihološki život (želja, vjerovanje, osjećaj udobnosti, itd.) koji se u ovome slučaju behavioralno uopće ne manifestiraju jer se njegovi sadržaji inhibiraju. Behaviorist se ne može nositi sa ovim slučajem jer je njegova analiza uvijek »atomistička«, odnosno u njoj se obrađuje samo jedan psihološki fenomen, a ne postoji način kako će se iz jednog psihološkog stanja izvest ikakav zaključak o njegovim behavioralnim dispozicijama jer će ponašanje ovisiti o povezanosti tog psihološkog stanja sa drugim psihološkim stanjima - drugačije veze, drugačiji behavioralni odgovori. Povezanost nije dakle između jednog mentalnog stanja, behavioralnih dispozicija, već između kompleksne mreže mentalnih stanja, behavioralnih dispozicija.

Treći prigovor kaže kako behavioralna analiza u stvari ne rješava nikakve probleme, pa niti onaj uma i tijela. Što je netko dovoljno domišljat u smišljanju okolišnog načina govora, te što ne treba nikada upotrijebiti neki izraz koji referira nekim mentalnim entitetom, ne znači kako ti mentalni entiteti ne postoje. Prigovor je u neku ruku na mjestu, no moći ćemo zamisliti slijedeći primjer; pretpostavimo kako svi stanovnici zemlje krenu obrazovati svoju djecu u izražavanju behavioralnih jezičnih konstrukcija kojima će se služili svi odrasli. Kada će ta nova generacija vrle mladeži stasati, posjeduju li oni pojmove uma ili duha kako ih mi danas shvaćamo; ili će za njih takvi pojmovi, zajedno sa problemom duha i tijela, kada će ih se jednom s njima upoznati, ukoiko su isto toliko bizarni koliko je za mnoge danas bizarna i teorija logičkog behaviorizma? Primjeru poput ovog se može prigovoriti činjenicom kako su ljudi razvili upravo mentalistički, a ne behavioralni rječnik, te će to trebati nešto značiti. Međutim takva će se činjenica moći objasniti evolucijskim pogodnostima koje ne moraju imati nikakve veze sa tim je li mentalna stanja zaista postoje ili ne. No prigovor može biti jači: nemoguće je obrazovati generaciju behavioralnih govornika upravo zbog ranije navedenog, drugog prigovora. Što je tu moguće, a što ne, ostavljamo čitateljevim osobnim prosudbama.


Jasna Kalčić-Šušak





BIHEVIORIZAM



(engl. Behaviour = vladanje, ponašanje, način rada)

B.Klaić u svom Rječniku stranih riječi daje psihološku definiciju "biheviorizam" kao - smjer koji svoja saznanja crpi iz točnog promatranja kako se pod raznim uvjetima vladaju ljudi, osobito djeca, i na temelju tih opažanja objašnjava duševne procese. O početku biheviorizma kao smjera možemo istaknuti 60-e godine prošlog stoljeća, iako se on u pojedinim radovima, razmišljanjima i istraživanjima javlja i znatno ranije.

Pod biheviorizmom ne podrazumijevamo jedan jedinstveni smjer ili školu mišljenja. Možemo govoriti o psihološkom biheviorizmu, u okviru njega o ranom (metodološkom) i kasnom (radikalnom), o filozofskom biheviorizmu, ali i o biheviorizmu kao teoriji učenja.



PSIHOLOŠKI BIHEVIORIZAM



Rani, tzv. metodološki biheviorizam javio se početkom 20.st. kao pokušaj da se psihologija ustanovi kao znanstvena disciplina sa znanstvenim metodama. John B. Watson, osnivač ovog pravca, želio je u psihologiju uvesti temeljne znanstvene pretpostavke – objektivnost, eksperimentalnu provjerljivost, nasuprot dotadašnjoj introspektivnoj metodi psihologije. Predmet proučavanja psihologije tako postaje vidljivo ponašanje pojedinca, a ciljem psiholoških istraživanja kontrola i predviđanje ljudskog ponašanja. Polazi se od pretpostavke da je ponašanje (reakcija) pojedinca potpuno određeno vanjskim čimbenicima tj. okolinom, a ne "umom" (duhom) kako je do tada cjelokupna zapadna filozofska tradicija smatrala. Otuda i naziv "metodološki biheviorizam" - polazište nije mentalno stanje već znanstveno utemeljeno objašnjavanje i predviđanje ponašanja

Shema: S T I M U L A N S - R E A K C I J A



Watson je kasnije i u potpunosti negirao postojanja svijesti, odbacio potrebu proučavanja mentalnog stanja u tumačenju ljudskog ponašanja, čvrsto se držeći samo znanstvenih, eksperimentalno provjerljivih metoda. Tako je zašao u kasni tzv. radikalni biheviorizam. Najznačajniji predstavnik radikalnog biheviorizma je B. F. Skinner koji je svojim brojnim radovima dao i najjači pečat ovom psihološkom pravcu. On smatra da se stvarni uzroci ponašanja nalaze u okolini, a mentalni događaji su samo njihove posljedice, baš kao i samo ponašanje (kazna mijenja ponašanje, a osjećaji koji iz toga proizađu samo su nusprodukt). Stoga mentalna stanja, iako ih ne negira, odbacuje kao nezanimljive za znanost i psihologijska znanstvena proučavanja.



FILOZOFSKI (LOGIČKI, ANALITIČKI) BIHEVIORIZAM



I u filozofskom biheviorizmu polazi se od sheme stimulans-reakcija, a odbacuje se svaki mentalni proces kao uzrok ponašanja (ako mi je ponuđena hrana – jedem – glad je samo bihevioralna dispozicija za neko ponašanje). Kritičari ističu da se zapravo ovdje mentalističke termine preradi u bihevioralne dispozicije. Time se zapravo željelo zadovoljiti neo-pozitivističke teorije po kojoj su svi problemi u načelu rješivi znanstvenom metodom – problem se formulira tako da se on može znanstveno obraditi, provjeriti, verificirati .Iako se ovdje nećemo baviti filozofskim biheviorizmom, važno je spomenuti i njihove najzjačajnije predstavnike. To su veliki filozofi bihevioristi Gilbert Ryle i C.G.Hempel.


tvoracgrada forum

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.