utorak, 14. veljače 2012.

Filozofija o ljubomori

Večito pitanje, da li je ljubomora odraz ljubavi, ili patološko stanje duha ?

Ljubomora nije samo moguća tema za različite teorijske pristupe nego i veoma komplicirana strategija koja možda može otkriti neke važne momente konstruiranja modernoga koncepta subjektivnosti kao jednog od glavnih koncepata moderne filozofije. O pojmu ljubomore najprije ću raspravljati u odnosu na neke aspekte njegova odnosa prema konceptu ljubavi, jer smatram da je za jedno ponovno promišljanje pojma ljubomore, kao strategije subjektivnosti, potrebno sagledavanje nužne veze između pojmova ljubavi i ljubomore.

Zašto hijeroglifi ljubomore? Zašto hijeroglifi? Ovdje govorimo o hijeroglifima u smislu da je sve složeno – što znači da je sve znak, ili to može biti. Hijeroglifi su svuda. Tako ljubomorni ljubavnik nikada ne odustaje od potrage za znanjem o drugome, za istinom o drugome. Moglo bi se reći da postoji 'nasilje' znaka. Znaci napadaju. Oni napadaju svojom nužnošću, svojom dvosmislenošću, i stoga je ljubomorni ljubavnik uvijek već uhvaćen u zamku njihova tumačenja, što znači da luta kroz labirint hijeroglifa. Znači ljubavi i ljubomore su bolni znaci. Takodjer, oni su znaci koji nas zavaravaju. Lažu. Stoga što je to priroda svakoga znaka. Uistinu, posebno znakova ljubavi. O ljubomornome ljubavniku možemo govoriti i kao o detektivu. Kao o policajcu. Kao o znanstveniku. Kao o nekom tko očajnički traga za istinom. Kao o nekome tko pokušva vidjeti, saznati ono što ne može biti viđeno, i ono što se ne može saznati. (Voljeni. Drugi.) Ljubomorni ljubavnik uvijek traga za istinom o drugome da bi zapravo dospio do izvjesnosti o drugome, o izvjesnosti o njemu ili njoj samoj, a to znači traganje za istinom koju je nemoguće otkriti (posebno ne s izvjesnošću) jer je to traganje za istinom o drugome upravo na mjestu 'tajne' drugoga, u njegovoj drugosti kao takvoj. Ljubomorni ljubavnik se tako pokazuje kao povijest bekonačnoga ponavljanja neuspjeha; neuspjeha u smislu da znanje o drugome za kojim subjekt, odnosno ljubomorni ljubavnik, neuspješno traga, predstavlja, zapravo, neuspješan proces prisvajanja drugoga. Stoga je to i neuspješan proces ponovnoga prisvajanja sebe samog, odnosno neuspjeh samoidentiteta. Neuspeh subjektivizacije subjekta.

Ništa nas sigurnije ne vraća nama samima od otkrivanja strategije ljubomore, ili otkrivanja strategije ljubomornoga ljubavnika. Citirajmo Prousta:

»Koliko osoba, gradova i putova poželimo upoznati potaknuti ljubomorom! Ona je žeđ za saznanjem i zahvaljujući njoj na kraju steknemo, jednu za drugom, sve moguće obavijesti o raznim nepovezanim stvarima, samo ne onu koju tražimo...

Shvatio sam nemogućnost s kojom se ljubav hvata u koštac. Uobražavmo da je njezin predmet jedno biće zatvoreno u tijelo, koje možemo položiti pokraj sebe. Ali, njezin predmet je protegnutost tog bića na sve točke prostora i vremena koje je zauzimalo i koje će tek zauzimati. Ako ne posjedujemo njegov dodir s ovim ili onim mjestom, ovim ili onim časom, onda ne posjedujemo to biće. Ali, ne možemo dodirnuti sve točke ... Otuda nepovjerenje, ljubomora, proganjanje.«

Iako ne mogu analizirati sva značenja riječi »ljubomora«, pokušat ću navesti i analizirati samo neka od njih. Najuobičajenije i najklasičnije je značenje »da je to osjećaj koji se pojavljuje iz toga da je netko zaljubljen, a koji je proizveden strahom da bi voljeni mogao više voljeti nekoga drugog« (francuski rječnik iz devetnaestog stoljeća, komp. Littre).

Listu nekih značenja ljubomore načinila sam na osnovi različitih rječnika, jer time želim pokazati koliko je široka i raznolika uporaba te riječi. Već spomenuti rječnik iz devetnaestog stoljeća navodi osam glavnih značenja ovog termina:

* zealous
* bol proizveden činjenicom da netko ne dobiva ili ne posjeduje ono što netko drugi dobiva ili posjeduje;
* osjećaj koji se pojavljuje iz zaljubljenosti i koji je proizveden strahom da bi voljeni mogao voljeti više nekoga drugog;
* »lunnetes de jalousie« (sredstvo koje nekomu omogućava da direktno gleda objekte koji su pod pravim kutem u odnosu na onoga tko gleda);
* osjećaj uvrijeđenosti koji u drugima izaziva moć princa ili države; nemir koji se pojavljuje kod neprijatelja kada vojska napadne neke točke njezine odbrane (Decartes);
* drvena ili željezna rešetka koja dopušta da se gleda, a da se ne bude viđen;
* vrsta plesa; »U plesu koji se naziva Ljubomora tri muškarca i tri žene mijenjaju partnere tako da svaki muškarac u jednom trenutku stoji sam, odvojen od drugih« (Baxandal 1972, 78). U prvoj polovici petnaestog stoljeća, vrsta sporog plesa koji se naziva bassa danza i koji postaje popularan u Italiji. Ovi plesovi su poludramtični i transparentno jasni u pogledu psiholoških odnosa.
* mornarički termin koji se odnosi na brod koji olujno more nosi i prevrće poput ljubomorna ljubavnika koga sila ljubomore baca tamo-amo.

Webster Revised Unbridged Dictionary (1913.) nabraja sljedeća značenja imenice »ljubomora«:

* kvaliteta toga biti ljubomoran
* ozbiljna briga ili revnost
* bolna strepnja zbog rivlastva u slučajevima koji gotovo aficiraju nečiju sreću
* bolna sumnja u pogledu vjernosti muža, žene, ili ljubavnika.

Vratimo se klasičnomu značenju ovog terimina koji upućuje na to da je ljubomora »strah od toga da voljeni može voljeti više nekoga drugog«. Strah da voljeni može voljeti više nekoga drugog – ili ljubomora – znači također (mogući) strah od toga da nećemo biti voljeni, ili, također, (mogući) strah od slomljnoga srca. [1] Zapravo, srce nije slomljno u tom smislu da srce, zapravo, i ne postoji prije ovoga slamanja. Nego je sam slom ono što čini srce. Mi uvijek strahujemo od slomljenoga srca, ili, recimo to drugačije, mi strahujemo od toga da imamo srce. Strahujemo da nećemo održati obećanje ljubavi – obećanje dano drugomu, ili naše vlastito obećanje. To znači, da osjećamo strah od drugoga, strah da će on/ona možda slomiti naše srce, kao i strah da »ja« možda ima srce. To je strah od ljubavnog neuspjeha, ili možda strah od ljubavi kao takve. Ako možemo biti nevoljeni, što je zapravo uvijek moguće, ako možemo ne biti drugi za drugoga komu upućujemo našu ljubav, uprkos tomu što može uzrokovati golemu bol, to također ugrožava »ja« kao takvo, budući da ne postoji »ja« bez drugoga koga prisvajamo da bismo tako ponovno prisvojili sebe. [2] Štoviše, ako se vratimo pojmu ljubomore, možemo zaključiti da je ljubomora kao strategija bitno povezana sa strahom, da je ljubomora zapravo taj strah da ne možemo biti samo-proizvedeni prisvajanjem drugoga; da je ljubomora strah da se ne bude subjekt, ili možda, što proizlazi na isto, da je ljubomora strah od toga da se bude subjekt. Ovo je paradoks i kao svaki paradoks to je argument koji 'ne želi' dospjeti do zaključka. Paradoks je u tom smislu argument koji nikada ne dospijeva do vlastitoga kraja. [3]

Subjekt, iako uvijek već i vlastiti objekt [4] nikada ne može sasvim i u potpunosti prisvojiti objekt (drugoga, voljenoga), što otuda znači da subjekt nikada sasvim i u potpunosti ne može prisvojiti samoga sebe. Znači da subjektu uvijek već nešto manjka – subjekt sam. Ljubomora se tako pojavljuje kao strategija koja otkriva 'nesretnu' istinu subjekta. Prije i poslije subjekta postoji strah, što znači, postoji ljubomora. Ljubomora kao uzrok straha – budući da ona otkriva svoju vlastitu strategiju kao strategiju uspostavljanja subjektivnosti, ali i kao posljedicu, jer su kako strah tako i ljubomora konstituirani u sklopu iste 'geste' kao i sama subjektivnost. Tako se ljubomora pojavljuje kao strah koji uzrokuje strah, a samo mjesto ove jezovite igre jest subjekt sam.

Ako ostanemo u sklopu koncepta moderne subjektivnosti, onda se ljubomora pojavljuje kao jedan od najvažnijih momenata njegova konstituiranja. Rečeno drugačije, ne postoji subjekt koji nije uvijek već ljubomorni subjekt.

Upisivanje ljubavi i upisana ljubomora

»3. lipnja 1977, New York

i kada te zovem moja ljubavi, moja ljubavi, zovem li tebe ili svoju ljubav? Ti, moja ljubav, jesi li to ti, imenom, ili se tebi obraćam? Ne znam je li pitanje dobro postavljeno, to me plaši. Ali sam siguran da će odgovor, ako jednoga dana do mene stigne, stići od tebe. Samo od tebe, moja ljubavi, samo ti ćeš ga znati.

Tražili smo jedno od drugog nemoguće kao nemoguće, oboje.« [5]

Ove riječi napisane na jednoj razglednici, uvode nas, ili nas vode, u samo srce logike srca, koja je – možda - ljubav. Jer sama struktura razglednice jest paradoks ljubavi. Razglednica je čista površina; njezin tekst je vidljiv ne samo onomu komu je upućena, nego i, na primjer, poštaru što znači uvijek i nekomu trećem, a to znači svakomu. Tako je intimni tekst nečijeg srca upisan u upisivanje. On je upisan u dubini koja postaje vidljiva na površini kao privatna stvar, i koja, da bi postojala kao privatna, ne može uopće biti privatna. Također, struktura ovog paradoksalnog upisa upisana je u samu strukturu postavljenoga pitanja, tj. u pitanje koje ispituje prirodu imena, a time i identiteta. Drugačije rečeno, ako je ljubav obraćanje, što znači, ako ljubav pretpostavlja drugoga, pitanje je: je li ovaj drugi neko »ti« različito od mene, ili jesam li ja sam drugi za sebe u skladu s prirodom ljubavi koja je prema tome rad dijeljenja identiteta. Međutim, ova struktura razglednice kao i struktura obraćanja govore nam još nešto.

Ako je ljubav podređena strukturi obraćanja i ako je stoga »poziv« to znači da je ljubav nešto što mora biti rečeno i da zato ne postoji ljubav izvan jezika i izvan priče. To ne znači nužno da je svaka priča ljubavna priča, ali nužno znači da je svaka ljubav ljubavna priča.

*
» prije nego što sam vas sreo mlada damo, bio sam sretan…»
*
» i ja sam bila« - uzdahnula je ona nehajno.
*
» ne prekidajte me!«

Victor Hugo u svome romanu »Zvonar crkve Notre-Dame« opisuje ljubavno mučenje svećenika Kloda Froloa. Iako mu je mlada dama Esmeralda odgovorila na isti način, na način koji pokazuje da je na istim mukama kao i on, govoreći da je ona također nesretna zbog ljubavi, on izražava ljutnju. Štoviše, on upada u nekontrolirani bijes:

» Ne prekidajte me!«

Ne prekidajte me, stoga što sam ja onaj koji govori. Ne prekidajte me, stoga što sam ja onaj koji priča priču. Svoju priču. Ja jesam u mjeri u kojoj se moja priča odvija. A moja mi priča govori da me vi prekidate, vi Drugi - prekidate me u govoru, u mišljenju. Prekidate me u mom postojanju. Prekidate me u izgovaranju tog »ja« dok pričam svoju priču. Priču o svojoj ljubavi. Priču o sebi..

Komplikacija

»Ein jeder Engel ist schrecklich«, voljeni.

Rilke-Derrida

Ako je ljubav struktura poziva, onda se suočavamo s jednom drugačijom vrstom paradoksa – kružnom prirodom svakoga poziva, ili, što se ispostavlja kao isto, sa spekulativnom prirodom svakog poziva. »Ja« »te« mogu zvati samo ako sam već pozvan/a, ako si me pozvao/la da pozovem njega/nju. Stoga se može reći da ne postoji takva stvar kao što je izvorni poziv, naivni poziv. Naprotiv, svaki poziv je odgovor na neki drugi poziv, što znači da je svako pitanje odgovor na neko drugo pitanje. Ova struktura poziva i obraćanja vodi nas, tako, u samu jezgru problema ljubavi. Budući da su pozivi koji zovu moje pozive uvijek mnoštveni. Ne postoji jedan drugi, postoje mnogi drugi. Figura drugog je figura mnoštvenosti. Drugi uvijek znači i treći, također. Možemo pozvati jednoga, drugog, ali su nas već pozvali mnogi različiti drugi: »Previše kreveta zove odasvud. Pozvat ću te uskoro.« [6] Međutim, samo jedan 'trenutak' prije ovog obećanja koje obećava poziv, postoji izvjesna vrsta informacije koja informira drugoga da je onaj tko obećava poziv zapravo uvijek već pozvan. Da je on/ona već pozvan/a svuda. U suviše kreveta. Evo male komplikacije. A ta komplikacija se odnosi na brojeve, na računanje i numeriranje. Na neku vrstu kalkulacije. Ova kalkulacija, kao što je slučaj sa svakom kalkulacijom i računanjem, stavlja u prvi plan dugove i vlasništvo. Ako sam ja onaj komu je obećanje dano, a to obećanje je o tome da ćemo biti zajedno, i ako ovo obećanje obećava ljubav, onda tu postoji izvjesna vrsta izdaje ovog obećanja ako se onaj tko obećava već obećao drugima, ili, ako je onaj tko je obećao da će me pozvati, onaj tko u isto vrijeme odgovara na pozive drugih. Je li uvijek tako; je li uvijek slučaj da je nas mnogo upisano u dvojni odnos? Nismo li ovim što možemo reći da je taj drugi moja ljubav, navedeni na još jedno pitanje: ako je ova ljubav moje vlasništvo, znači li to da se drugi koga volim svojom ljubavlju podudara s mojom ljubavlju i stoga je također moje vlasništvo? Zato je Rilke rekao »Ein jeder Angel ist schreckilch« - jer ako anđeo bdi nada mnom, onda taj anđeo nosi poruku, on je anđeo zlog demona, zlog genija:

»A zli genij nije simbol u kome su sakupljene i sistematizirane sve opasnosti takvih psiholoških događaja kakvi su slike iz snova, i čulne pogreške. Između Boga i čoveka zli genij ima apsolutno značenje: on je u svoj svojoj krutosti, mogućnost ne-razuma i totaliteta njegovih moći. On je više od zrcaljenja ljudske snage. Daleko s one strane čovjeka, on signalizira opasnost koja bi mogla sprečiti čovjeka, jednom i zauvijek, od zadobivanja pristupa istini: on je glavna prepreka ne takvoga duha, već takvoga razuma.« [7]

Pitanje ljubavi, kao i pitanje identiteta, a tako i vlasništva, jest u osnovi, po svojoj vlastitoj prirodi, pitanje o mišljenju samom: je li drugi moje vlasništvo, što bi otuda značilo da sam ja drugi, i u skladu s tim, gdje bi bile granice moga vlastitog identiteta? U isto vrijeme, ovo pitanje, koje je kao takvo upisano u samu jezgru ljubavi, jest i pitanje o zlom geniju. To znači da ovo pitanje o mišljenju signalizira opasnost koja može spriječiti čovjeka, jednom i zauvijek, da zadobije pristup korijenu. U samoj jezgri pitanja o istini leži prepreka koja zatvara put prema istini – meni istina može biti uskraćena prosto zato jer je zahtijevam. To je moguće i zato što je nemogućnost odgovora upisana u samu strukturu pitanja.

Tvoja stvar, moj problem

Pitanje istine u ljubavi – je li drugi moje vlasništvo, jesam li ja jedini/a kojeg on/a poziva? - zrcali strukturu ljubomore; postoje li drugi? jesam li ja jedini drugi za drugog? - ovo su pitanja ljubomornoga ljubavnika.

U tradicionalnome, klasičnom određenju, ljubomora je određena u odnosu na razliku prema zavisti.

Na primer, u Decartesovoj filozofiji:

» Ljubomora je vrsta straha koja se odnosi na želju da u nešem vlasništvu ostane neko dobro (quelque bien); i ona se ne pojavljuje toliko iz snage razuma koja nekog vodi zaključku da to dobro može biti izgubljeno, već iz velikog poštovanja u kome se drži; to je razlog zašto netko preispituje i najmanje uzroke sumnje i uzima ih kao uvjerljive razloge.

Zavist je vrsta tuge pomiješana s mržnjom koja proizlazi iz našega viđenja da se nešto dobro događa onima za koje mislimo da to ne zaslužuju; a ovo se razumno može reći samo za stvari sreće, budući da je za one koje se tiču duše, ili čak tijela, u mjeri u kojoj su stečene rođenjem, dovoljno da budu zaslužene kao da su dobivene od Boga prije nego što je netko bio sposoban učiniti nešto pogrešno.« [8]

Međutim, u svojoj važnoj kliničkoj studiji ljubavne ljubomore, Daniel Lagache je pokazao da je ova razlika teško održiva. To znači da ljubomora, ili zavist, određuje odnos prema onome što netko posjeduje na način uvijek mogućega neposjedovanja. Zastrašujuća istina ljubavi (nepodnošljiva za ljubomorna ljubavnika) jest ta da se zapravo nikada ne posjeduje ono što se posjeduje. Uvijek postoje rivali, realni ili fiktivni, to će reći, da netko uvijek dijeli sa (svima) drugima ono što vjeruje da posjeduje i stoga nikada ne posjeduje ništa.

Loše vijesti za identitet

Ne posjedovati ono što se posjeduje znači istodobno ne posjedovati samoga sebe. Samoidentitet je, po svojoj vlastitoj prirodi samo-prisvajanje osobnosti jastva jastvom, samoidentitet je jastvo koje sebe poseduje kao svoje vlastito vlasništvo. Samoidentitet je, drugim riječima, posljedica čitave strategije prisvajanja, vlasništva kao i eksproprijacije. On je struktuiran prema strukturi ljubomore, prema strukturi osiguranoga vlasništva. Ali, ako ljubomora određuje odnos po kojem netko »posjeduje« na način uvijek mogućeg, i stoga uvijek već posljedičnog neposjedovanja, onda ta ista struktura određuje, na isti način, odnos jastva prema sebi kao uvijek mogućeg i stoga već posljedičnog neposjedovanja jastva odnosno eksproprijacije. Jastvo sebe ne posjeduje, prema svojoj vlastitoj strukturi, koja je struktura posjedovanja. Posjedovanje, po svojoj vlastitoj prirodi, nije u posjedu onoga što posjeduje. Jastvo je, drugim riječima, uvijek već u opasnosti, uvijek izmiče sebi, i nije sposobno uhvatiti se kao vlastito vlasništvo. »Samo je jedan korak od ove nesupstancijalne veze koji ne može jamčiti odgovarajuće posjedovanje (nečega ili nekoga) do gubljenja veze koja povezuje jastvo sa samim sobom, u odnosu samoposjedovanja ili »jastva« [9] .

Ovo znači da je jastvo uvijek izloženo supstancijalnoj mogućnosti gubljenja ove »nesupstancijalne veze«, odnosno gubljenja sebe, bez obzira na to koliko je razumno i koliko marljivo pokušava sebe zadržati za sebe. Stoga mora sve marljivije pokušavati, ono zapravo mora 'izumiti' ljubomoru i zavist kao oruđa za obranu sebe od katastrofe manjka svih manjkova, odnosno manjka identiteta.

Strategija kojom se jastvo koristi da bi sebe zadržalo za sebe, jest izbjegavanje odnosa samo-odnošenja, izbjegavanje samo-zrcalnog govora i samo-zrcaljenja. Jastvo se pokušava spasiti uvođenjem »izravne ideje o svojoj vlastitoj ličnosti«, uvodeći intuiciju kao neposredovano znanje jastva, kao neku vrstu izravnog osjećanja samo-prisutnosti jastva, kao vrstu osjećanja prisvojenog jastva, jastva kao vlastitoga vlasništva.

U skladu s dugom tradicijom mišljenja logike vlastitosti i (fenomenologije) »Ja«, postoji bar jedna situacija u kojoj se može osjetiti ova izravnost jastva, a to je situacija u kojoj objekt diskursa nije nikada odsutan iz intuicije onoga tko govori: kada »Ja« kaže sebi »Ja«. »Kada ja kaže meni »Ja«, ne samo da ja odmah znam šta ja mislim, nego znam i da je »objekt« mog značenja prisutan u momentu kada govorim.« [10] Ali, poenta je u sljedećem; ako sam ja jedini/a koji/a pluta, onda se ništa ne može izmijeniti, čak ni izravnošću govora, upravo stoga što je ova izravnost uvijek već posredovana sobom, u beskonačno malom intervalu (interval je stoga demon identiteta). Pokušat ću pokazati da, stoga, postoje samo dvije mogućnosti. Ili 'Ja' zauvijek pluta i nikada nije u mogućnosti uhvatiti sebe, ili je otuda uvijek već ljubomorno na sebe i na druge, očajnički pokušavajući prisvojiti samu stvar koja se ne može prisvojiti, odnosno idnentitet, ili, drugačije - da bi uopće ja postojalo, smrt tog ja je nužna, što znači smrt ljubomore i život ovog 'Ja' kao žive smrti:

» Moja smrt je strukturno nužna da bih izgovorio/la ja. To »Ja sam« također je »živo«, a izvjesnost o tome da se bude živ nadilazi ovo misliti-reći. I ova struktura je operativna, ona zadržava svoju izvornu efikasnost, čak i kada kažem, »Ja sam živ/a«, u samom trenutku kada, ako je takva stvar moguća, imam potpunu i prisutnu intuiciju o tome...Izjava »ja sam živ/a« praćena je time da sam ja mrtav/a, i njezina mogućnost zahtijeva mogućnost toga da ja budem mrtav/a: i obratno. Ovo nije neobična Poova priča, ove je obična priča o jeziku.« [11]

Iz ovoga može slijediti da se ljubomora odnosi prema naporu da se zadrži identitet u identitetu sa sobom, i stoga prema naporu da se ostane živ.

Ženska ljubomora

Psihoanaliza je (a ovde se posebno osvrćem na Freudovo tumačenje ženskosti), jasno nametnula tezu da je ljubomora nešto što je sadržinski upisano u strukturu ljudskog identiteta. S druge strane, također prema Freudu, ljubomora konstituira samu osnovu ženskog identiteta, štoviše, ljubomora je uvjet mogućnosti ženskog idnetiteta. Freud je tvrdio da je sama struktura ženskog identiteta organizirana oko funkcije koju je imenovao kao Penisneid, oko funkcije koja je kao takva određena kao ljubomora i zavist proizvedena znanjem da njoj (ženi) nedostaje penis. Ženski identitet je proizveden znanjem da ona (žena) nema uvjet mogućnosti (muškog) identiteta. Stoga se Freudova teza može sumirati na sljedeći način: žena je mjesto želje koja želi da ona (žena) postane muškarac, ali budući da je želja »fantazam« ona razvija mišineriju zavisti i ljubomore. Sama žena je po sebi ljubomorno biće, i kao takva puko otjelotvorenje zavisti i ljubomore. Freud izvodi niz teza o ženskome identitetu iz ove teze koja tvrdi da je žena po svojoj prirodi ljubomorno biće.

Iz ove teze o ženskoj temeljnoj ljubomori Freud izvodi jednu drugu tezu, tvrdeći da je par ljubomora/zavist nešto što čini da žene osjećaju neprijateljstvo prema muškarcima. U djelu »Taboo of Virginity«, Freud piše: » Iza ove penis-zavisti, na svjetlost izlazi žensko ogorčeno neprijateljstvo prema muškarcima, koje nikada u potpunosti ne nestaje u odnosima među spolovima, a koje je jasno iskazano u težnjama i literarnoj proizvodnji 'emancipiranih' žena«. Ovakvo stanje stvari je, onda, gotovo neizbežno, ono je, dakle, gotovo nužno upravo stoga što je »prirodno«. Upravo zato što je po svojoj prirodi žena ljubomorna na muškarca, ona je, također, »prirodno« ta koja potiče neprijateljstvo među spolovima. U drugom eseju, Freud je otišao korak dalje tvrdeći da je ovo stanje ženske ljubomore, kada je dovedeno do svijesti, zapravo feminizam. U »Psychogenesis of a Case of Homosexuality in a Woman«, on kaže: « Analiza je pokazala da je djevojčica od djetinjstva patila od veoma izraženog 'kompleksa muškosti'. Odvažna djevojčica, uvijek spremna na nestašluke i borbu, nije uopće bila pripremljena da bude druga u odnosu na svog malo starijeg brata; nakon ispitivanja njegovih genitalnih organa ona je razvila penis-zavist, a misli proistekle iz ove očite zavisti nastavile su ispunjavati njezin um. Ona je zapravo bila feministica....«

S druge strane, identitet muškarca nije utemeljen na manjku, nego na ograničenju koje intervenira u jednoj punini, jednoj cjelovitosti, a to ograničenje je kastracijski kompleks. To proizvodi i druge posljedice na muški identitet, ali anlizirajući ih dolazimo do toga da je najvažnija ta da je muškarac ljubomoran samo »provizorno«, povremeno, slučajno, a ne suštinski. Da je muškarac ljubomoran, ali da ta ljubomora ne proizvodi nikakvu vrstu neprijateljstva prema ženama.

Feminizam uzvraća udarac

Feministička kritika koja se odnosila na ove Freudove teze razvijala se u istodobno s njegovim radom na problemu ženske prirode. Uistinu, njegove vrlo jezgrovite formulacije penis-zavisti – u »predavanju« o feminizmu u New Introductory Lectures on Psychoanalysis i u eseju »Ženska polnost« - odgovori su na prigovore koje su već postavile članice prve generacije psihoanalitičarki: Karen Horney, Helene Deutsche etc. Ovu kritiku ponovo su elaborirale između ostalih, Luce Irigaray i Sarah Kofman. Freudova teza je u ovim kritikama bivala izokrenuta, ali je to činjeno kroz proces potvrđivanja njegovih vlastitih teza. Na različite načine, i Irigaray i Kofman tvrdile su da ovo frojdovsko mišljenje pretpostavlja, ili asimilira »dekonstrukciju Penisneid« za dobrobit pojma ženskoga subjekta koji bi bio, u teoriji, oslobođen od bilo kakve konstitutivne zavisti ili ljubomore, a iznad svega, oslobođen od te konsitutivne formacije koju je Freud nazvao penis-zavist. O zavisti i ljubomori bi se moglo misliti kao o slučajnim ili kontigentnim stanjima koja mogu karakterizirati ovaj subjekt u bilo kojem trenutku. Ideja ženskoga subjekta ne bi davala nikakvo bitno mjesto ljubomori, ili zavisti, i ne bi dopuštala posljedice ljubomore u konstituiranju subjekta spolnom razlikom kao ženskog. U mjeri, u kojoj, stoga, ljubomora operira kao konstitutivna, nesvodiva odrednica u spolnoj razlici, ona je zapravo muška odrednica i kao takva, određujući faktor muškosti. Za razliku od kontigentne ženske ljubomore, za razliku od povijesno uvjetovane ženske odbojnosti spram muških privilegija koje je Freud zanemarivao i nije uzimao u obzir, postoji suštinska muška ljubomora koja je posledica osujećenog nagona da se poseduje ili prisvoji ženska razlika.

Ako prihvatimo feminističku kritiku frojdove teorije, trebale bismo također pokušati preispitati ovu feminističku tezu prema kojoj je ljubomora muška odrednica i prema kojoj su žene konstitutivno oslobođene od ljubomore - budući da je ovaj odgovor samo obrnuta zrcalna slika frojdovskog odgovora. Prema Freudu, ljubomora ima spol i to samo jedan – ženski, a prema nekim feminističkim kritičarkama, ljubomora ima spol i to samo jedan - muški. Ja bih, stoga, uputila kao na mogući 'put' na nešto što bih nazvala »dekonstrukcijom ljubomore kao strategije subjektiviteta«, a što upravo znači da bismo trebali pokušati misliti o drugim mogućnostima ženskog identiteta, koje ne bi isključivale ljubomoru, ali koje ju ne bi ni uključivale kao konstitutivni element njezinog identiteta.

Ovdje bih posebno istaknula da se ljubomora, ako ostanemo kod koncepta modernog subjektiviteta, pojavljuje kao nešto što ne samo da je subjektu neizbježno nego je jedan od najvažnijih momenata za njegovo konstituiranje. Drugačije rečeno - ne postoji subjekt koji nije uvijek već ljubomorni subjekt.



Bibliografija

Armstrong, Nancy. Desire and Domestic Fiction, Oxford University Press, 1987

Barthes, Roland. A lovers Discourse: trans. Richard Howard, New York: Hill and

Bataille, Georges. The Accursed Share, vol. II & III, trans. Robert Hurley, New York, Zone Books, 1993

Batler Judith. Gender trouble, New York: Routledge, 1989

Baumgart, Hildegard. Jealousy: Experiences and Solutions, trans. Manfred Jacobson and

Blanchot, Maurice. Friendship, trans. Elisabeth Rottenberg, Stanford California: Stanford University Press, 1997

Booth, Wayne The company we keep, Berkley, University California Press, 1988

Bush, M. L. What is love? Richard Carlile's philosophy of sex, London & New York, Verso, 1998

Copjec, Joan. Ed. Supposing the subject, London & New York, Verso, 1994

Copjec, Joan. Read my desire, London, The MIT Press, 1997

Deleuze, Gilles, Guattari, Felix. Anti-Oedipus capitalism and schizophrenia: Minneapolis, University of Minnesota Press, 1983

Deleuze, Gilles, Parnet, Claire. Dialogues, New York, Columbia University Press, 1987

Deleuze, Gilles. Coldness and cruelty, New York, Zone Books, 1991

Deleuze, Gilles. Es(sa)ys critical and clinical, trans. By D. W. Smith and M. A. Greco, Minneapolis, university of Minnesota press, 1997

Derrida, Jacques. Given time: I. Counterfeit Money, trans. Peggy Kamuf, Chicago&London, The University of Chicago Press, 1994

Derrida, Jacques. Memories for Paul de Man, revised edition, The Wellele Library Lectures at the University of California, Irvine, trans. C. Lindsay, Jonathan Culler, E. Cadava and P. Kamuf, New York, Columbia University Press, 1989

Derrida, Jacques. Politics of friendship, trans. By George Collins, London, New York, Verso, 1997

Derrida, Jacques. Resistance of psychoanalysis, trans. By Peggy Kamuf, Pascale-Anne Ibrault&Michael Naas: Stanford, California, Stanford University Press, 1998

Derrida, Jacques. The Archeology of the Frivolous, Reading Condillac, trans. John P. Leavey, jr. Lincoln and London, University of Nebraska Press, 1987

Derrida, Jacques. The Gift of death, trans. David Wills, Chicago&London, The University of Chicago Press, 1995

Derrida, Jacques. The Post Card, From Socrates to Freud and beyond, trans. Bass Alan, Chicago and London: The University of Chicago Press, 1987

Doane, Mary Ann. Femmes fatales, New York and London, Routledge, 1991

Dolar, Mladen. "At first sight" In Gaze and Voice as Love Objects, ed. Salecel Renata and Zizek Slavoj, Durham and London: Duke University Press, 1966, p. 129-153

Doueihi, Milad. A perverse history of the human hearth, London, Harvard University Press, 1997

Evelyn Jacobson, Chicago: University Chicago Press, 1990

Foster, Hal. Compulsive beauty, England, London: The MIT Press, 1997

Foucault, Michael. The will to knowledge, The History of Sexuality vol. 1, trans. By Robert Hurley

Freud Sigmund. Certain Neurotic Mechanisms in Jealousy, Paranoia and Homosexuality, Standard Edition, XVIII

Gallop, Jane. The Daughters Seduction, Ithaca: Cornell University Press

Grosz, Elisabeth. Volatile bodies, Bloomington and Indianapolis, Indiana University Press, 11994

Grosz, Elisabeth. Ontology and Equivocation: Derrida's politics of sexual difference, ed.Nancy J. Holland, Pennsylvania, The Pennsylvania State University Press, 1997

Grosz, Elisabeth. Space, time and perversion, New York and London, Routledge, 199 Ithaca: Cornell University Press, 1985

Johnson, Barbara A World of Difference: Baltimore, John Hopkins University Press, 1987

Kamuf, Peggy. "Deconstruction and feminism: A repetition. Ed. Nancy J. Holland, Pennsylvania, The Pennsylvania State University Press, p. 103-126

Kamuf, Peggy. Fiction of Feminine desire, disclosures of Heloise: Lincoln and London, University of Nebraska Press, 1982

Kamuf, Peggy. Introduction: "Reading Between the Blinds" A Derrida Reader Between the Blinds, ed. By Peggy Kamuf, New York: Columbia University Press, 1991, p. 13-42

Kamuf, Peggy. Signature pieces- on the institution of authorship, Ithaca and London, Cornell University Press, 1988

Kern, Stephen. The Culture of love, Cambridge: Harvard University Press, 1992

Kofman Sara. The enigma of women: in Freud's Writings, trans. Catherine's Porter,

Kristeva, Julia. Tales of love, New York, Columbia, 1987

Kristeva, Julia. Time and Sense, New York, Columbia, 1996

Labarthe, Philippe Lacoue, Nancy, Jean-Luc. The Title of the letter, a Reading of Lacan, Albany, State University of New York Press, 1992

Labarthe, Philippe Lacoue. Typography, trans. C. Fynsk, California Stanford, Stanford University Press, 1998

Lagache, Daniel. La jalousie amoureuse, 3D ed. Paris: PUF, 1985

Lloyd Rosemary. Closer and closer apart: jealous in Literature, Ithaca: Cornell University Press - Ithaca and London, 1995

Maclachlan, Gale. "Reading in a jellies mode" Australian Journal of French Studies, 27, 3, 1990, p. 291-301

Nancy, Jean-Luc. The sense of the world, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1997

Salecel, Renata. "I can't love unless I give up you" In Gaze and Voice as Love Objects ed. Salecel Renata and Slavoj Zizek, Durham and London: Duke University Press, 1966

Spivak, Chakravorty Gaytri. "Displacement and Discourse of Women" in Feminist Interpretation of Jacque Derrida, ed. Nancy J. Holland, Pennsylvania, the Pennsylvania State University press, 1997, p.43-72

Stewart, Susan. On Longing, Durham and London, Duke University Press, 1993

Zizek, Slavoj. "There is no sexual relationship" in Gaze and Voice as Love objects, ed. Salecl Renata and Zizek Slavoj, Durham and London: Duke University Press, 1996

[1] Vidi Jean-Luc Nancy- The Inoperative Community: Shattered Love, (University of Minnesota Press, 1991)

[2] Za objašnjenje čitave komplikovane strategije prisvajanja, ponovnog prisvajanja i eksproprijacije možemo da zahvalimo Žaku Deridi i njegovom brilijantnom doprinosu temi koja objašnjava strukturu modernog koncepta subjekta i subjektivacije

[3] na primer, kao u Zenonovoj aporiji o kretanju Ahil nikada ne nadmašuje kornjaču...

[4] Subject koji je uvek vec sub/jected samom sebi, dakle takodje svoj sopstveni objekt

[5] Jacques Derrida, The Postcard, prev. Alan Boss, The University of Chicago Press, 1987, str. 8

[6] Jacques Derrida, The Postcard, prev. Alan Boss, The University of Chicago Press, 1987, str.8

[7] Michael Foucault, Folie et Deraison, str. 196, navedeno prema J. Derrida, »Resistance of Psychoalalysis«, Stanford Univesity Press, California, 1998, str. 87

[8] Descartes, Oeuvres et Lettres, Paris: Pleiade, 1954

[9] Peggy Kamuf, Introduction: »Readind Between the Blinds«, A Derrida Reader Between the Blinds, prir. Peggy Kamuf, New York: Columbia University Press, 1991, str. 13-42

[10] Ibid. str. 114

[11] Jacques Derrida, Speecch and Phenomena, str. 108


izvor: http://www.tvorac-grada.com/forum/
Više o ljubavi, ženama i muškarcima možete pročitati na:

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.